Oporavila sam se od operacije neshvatljivo brzo, na čuđenje doktora, koji su klimali glavama bez ijedne riječi objašnjenja. Vjerovatno na neke stvari nema odgovora. Meni je mnogo toga bilo jasno, ali sam ćutala, inače bi mogli pomisliti da mi je mozak stradao u tih četredeset minuta bez kisika. A nije, bilo mi je kristalno jasno pred očima kao nikad prije.
Spoznaja da se nigdje ništa ne završava, da je sve samo koračanje iz jedne dimenzije u drugu i da je taj savršeni krug Univerzuma, tok koji nikad ne presušuje, nego samo mijenja oblike. Božije djelo nudi savršenstvo očima koje znaju da vide a sljepoća je kazna. Tijelo je samo oklop, onom što nema smrti, za čim tragaju i naučnici i vjernici. Neshvatljivo je to mnogim ljudima koji imaju uska razmišljanja i skučeno srce u koje osim sumnje ništa drugo ne puštaju. A sumnja je crv koji sve izjeda.
Mnogi su me novinari zapitkivali o tome, ali šta sam mogla da im kažem, nisu oni imali moje oči da vide onako kako sam ja. Ćutala sam o njoj, toj maloj prilici u parku koja je bila svijeća u mraku, moj sat za buđenje.
Ali sam odlučila da je nađem. Majka priroda bijaše darežljiva na talentu za crtanje pa sam tako njeno lice iz svoga sjećanja spustila na papir.
Tako je započelo moje traganje… Obišla sam staračke domove, socijalne ustanove, na mnogim vratima sam nailazila na nerazumijevanje ali se nisam čudila. Kako da objasnim ljudima da tražim ženu bez imena, koju nisam poznavala, niti sam bila u ikakvom srodu s njom. Davanje informacija na nekim mjestima nije bilo dozvoljeno, ali bar su mi govorili da neko takav ne živi u njihovim ustanovama.
Tražila sam na autobuskim stanicama, kolodvoru i parkovima, svuda gdje je bilo beskućnika. Uzalud, sve je manje nade bilo da je nađem. Nisam znala njeno ime, ništa nisam imala osim skice njenog lica. Dani su prolazili, ništa novo o njoj, ali sam se tješila da je vrijeme najbolji prijatelj kao i neprijatelj i da će sve doći na svoje.
Poslije par sedmica moje operacije, bila sam preporođena u svakom obliku, osunčana strana duše se zarila u nebo svojim prstima. Sve je dolazilo na svoje mjesto. Jedino je falila moja starica da mi rasvijetli zagonetku.
”Zašto ja?”
Nakon tri mjeseca probudila sam se jednog jutra sa crvenilom na grudnom košu. Ožiljak od operacije bio je crven cijelom dužinom i pomalo me je pekao. Zatražila sam termin kod specijaliste, nije mi dugo trebalo da objašnjavam zašto, sa mojim slučajem su mnogi bili upoznati. Rekli su da dođem sutra, da je hirurg Novak dežurni, a on je najbolje znao moje stanje jer je operisao moje srce.
Naveče sam skinula naušnice i lančić da mi ne bi smetale pri sutrašnjem pregledu, ali te noći u mojim snovima pojavilo se njeno milo staračko lice. Nasmiješila se i rekla tiho: ”Zar si zaboravila moje riječi Azra?” Do jutra sam ostala budna, razmišljajući.
Dok sam, ujutro, tražila peškir da obrišem mokro lice pogled mi se zaustavi na kožnoj vrpci o kojoj je visio moj kamen od žada. Poruka mi je bila jasna. Zavezah vrpcu oko vrata i zaputih se ka bolnici.
Na prijemnom šalteru sam predala svoj medicinski postoperativni nalaz i ubrzo nakon toga me prozvaše da uđem u ordinaciju doktora Novaka. Imao je otprilike četrdesetak godina, par sijedih vlasi u kosi i tople kestenjaste oči. Ovo je bio naš prvi susret nakon onog u operativnoj sali gdje sam ležala pod narkozom. Uradio je nekoliko pregleda, ali njegovo lice nije odavalo nikakav loš znak.
Crvenilo na mom ožiljku pripisao je grubom materijalu koji je iritirao moju nježnu kožu. Drugo objašnjenje nije imao, nasmiješio se i rekao da je sve okej.
Pogled mu je odlutao na moj vrat. Zastao je na tren, odmahnuo glavom i pružio mi ruku zaželjevši mi ugodan dan. Nekako trapavo sam požurila da se oprostim od njega znajući da ga čeka mnogo posla, nespretno, rukom oborih svoj ruksak iz kojeg je, uz ostale stvarčice, ispala slika koju sam naslikala. Sagnuo se da mi pomogne oko vraćanja mojih stvari u torbu, ali ugledavši sliku zastao je zapanjen. Glas mu je podrhtavao.
”Mogu li nešto da vas pitam?”
”Naravno”, rekoh.
”Otkud vam ovaj portret?”
”Duga priča doktore, ne bih da vas zamaram s tim.”
”Molim vas, želio bih da znam.”
U ordinaciji je lebdjelo nešto neobično, ni sama nisam znala šta. Otkazao je sledeći termin, naručio nam kafu i strpljivo čekao na moje riječi.
Počela sam priču ispočetka, misleći u sebi možda će me tako lakše shvatiti. Nakon ispričane priče, lagano sam se podigla sa stolice čekajući njegovu reakciju, čekala sam da me proglasi ludom i istjera iz ordinacije, pogledao me je i tiho prošaputao: ”Ona je moja majka.”
Njegov glas je odjeknuo kao pucanj: Majka! Sjela sam nazad na stolicu, noge me više nisu držale. U tom trenu nijedna riječ nije bila dovoljna da objasni šta se u jednom ili drugom zbiva. Ćutali smo oboje.
”Mislim da smo na dobrom putu da složimo slagalicu”, rekao je nakon par trenutaka.
Nakon dubokog uzdaha počeo da mi priča priču o svojoj majci:
Nosila je divno ime, Svetlana. Da, Svetlana.
Svetlana je bila arheolog, godinama je putovala po svijetu istražujući razne iskopine, i praveći o njima zanimljive reportaže. Kad’ je navršila 30 godina doživjela je nesreću u srcu tropske prašume u Gvatemali, u području El Petena, a koji u svojim predjelima skriva drevni Tik’al- grad. Zbog mnogobrojnih potresa pa i guste vegetacije grad je nestao.
Godinama su ga iskopavali i napokon 1979. uvrstili u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine. Pala je u unutrašnjost dotad neistraženog hrama. Uz pomoć starosjedioca koji je bolje poznavao taj teren našli su je nakon dva dana, polumrtvu, na nekom sarkofagu, optočenim sa nefritom. (Nefrit, poludragi kamen).
Probudila se sa kamenom u ruci u maloj kućici od pruća pored jedne starice koja se smiješila.
Imala si još jedan dašak života u sebi, Svetlana – čula ju je kako govori.
Tokom čekanja medicinske pomoći iz udaljenog gradića, sijeda starica joj je ispričala priču:
”U malom selu duboko u džungli živio je narod kojeg su zvali djeca Svjetlosti. Bili su mirno pleme koje se bavilo obradom kamena žada. Nisu ratovali, nisu imali čak ni oružje. Ali su imali nešto što drugi nisu. Moć iscjeljenja. Dana im je mogućnost da jednom u životu mogu spasiti ljudski život, ali zauzvrat moraju dati svoj. Djeca Svjetlosti su svoje kamenčiće žada čuvali kao najveće blago jer su im bili neprocijenjivo dragocjeni. Ali, uprkos tome s vremenom ih je bilo sve manje. Sa dolaskom Chitama II na vlast izblijedila je legenda o djeci Svjetlosti. Prošlo je od tada mnogo vjekova.
Djeca svjetlosti su se se razišla svijetom, tragajući za onima, veoma rijetkim, koji su vrijedni žrtve. Kažu da ih je ostalo jako malo jer je svjetlosti na ovoj zemlji sve manje, zla sve više. Prepoznaju se po kamenu žadu i očima njegove boje. Kamen moraju pokloniti nekom, ali ni taj kamen ne može svako da drži na svom dlanu.”
Završila je priču starica, zahvaljujući se Svetlani, jer napokon može da ode sa ovog svijeta, pokazajući na njen dlan u kojem je bio kamen. Govoreći da je njena misija završena.
Završio je priču, doktor Novak, i pogledao me oprezno. Isto kao i ja njega kad sam mu pričala svoju.
****
Zamislili smo se nad svim onim što se desilo, tražeći logiku. Ali kad čovjek počne tražiti logiku, izgubi tračak mašte i vjere. Nemoguće je razumom shvatiti šta je Bog a još teže šta je duša u ljudima.
Navodno, po Duncanu koji se bavio fenomenom mjerenja ljudske duše, pri smrti ljudsko tijelo gubi od 10 do 30 grama na težini. Da li je to duša? Ruski naučnik Behterev je godinama vodio istraživanje o energiji koja ostaje poslije smrti. Okruženi smo energijom. Ona je u nama i u svemu. Sve je protok energije. Iz stanja u stanje. Sve je uzrok i posljedica.
Zašto sam dobila još jednu šansu?
Koliko sam puta imala dejavu više i ne brojim. Svako ima svoju tezu. Na nama je da u moru infromacija pronađemo onu pravu.
Postoje paralelni svjetovi, kojih nismo svjesni ako ne otvorimo oči, srce i um. Sve je u krugu Međuzavisnost je zakon univerzuma. Dva svijeta koja se dotiču i vagaju ravnotežu u svemiru. Svaki život pa čak i onaj najmanji umire i vraća se. Vraća se svom Univerzumu ili Tvorcu.
U kojoj dimenziji živim? I zašto se sve to desilo. Trebalo je naći odgovore. A nekad nije ni potrebno tražiti. Treba samo otvoriti srce i prihvatiti ono što dolazi.
Svetlana je imala ime koje podsjeća na svjetlost. Da li je sve bila slučajnost? Ne nije, sigurno nije. Ništa nije slučajno. I zašto je baš mene izbarala. Znala je moje ime, znala je kad će me čekati i na kojem mjestu. Njena zadaća je bila ispunjena. Da nađe dijete sa očima boje žada. A moja? Moja tek predstoji.
Moje traganje tek je počelo.
Izvor: Doznajemo.com
