U našem stanu su prozori okrenuti jugu, a drugi zapadu. Ovi okrenuti jugu gledaju u zgradu u koju svaki radni dan roditelji dovode svoju djecu koja imaju poteškoće u razvoju. Neki ne mogu hodati, pa ih roditelji nose na rukama, a neki dolaze u invalidskim kolicima. Tužna je to slika: vidjeti dijete koje možda nikad neće prohodati, ali njegovi roditelji ne odustaju i s velikom ljubavlju prate svaki njegov napor. Radost roditelja je velika kada primijete i najmanji napredak djeteta, kao što je pomjeranje nožnih prstića, pokreti lijeve ruke, ponekad samo osmijeh. Znam to, jer poznajem neke roditelje te djece i zaista je nevjerovatna njihova sreća u tim trenucima.
Djeca s dviju strana zgrade
Prije nekoliko godina bila sam u istom tom centru, kada su bili u drugom dijelu grada. Bila sam preplašena kada sam vidjela koliko ima djece s poteškoćama u razvoju i koliko je potrebno truda da se jedno takvo dijete nauči nekim osnovnim pokretima u životu, a koje su moja djeca savladala u drugoj godini života. Kao i većina roditelja, prihvatala sam to kao nešto najnormalnije i nisam pridavala preveliku pažnju hodanju, prvim riječima, prvim pokretima moje djece. S druge strane, koliko god se namuče, potrude i uspiju, djeca iz centra će uvijek bita ”ona” djeca, drugačija, neprihvaćenai uvijek će ih neko sažaljivo gledati.
Kada odem samo nekoliko metara u svom stanu na drugi prozor, koji gleda na dječije igralište, i vidim zdravu djecu koja bez ikakvih problema skaču, trče i penju se po drveću, pomislim koliko su ta dva svijeta različita. Ne samo dječija, nego i svjetovi odraslih, roditelja djece s jedne i druge strane zgrade. Teško da će jedni ikada moći dovoljno razumjeti one druge, jer što je za jedne sasvim normalan dio odrastanja (igranje, skakanje) za ove druge je samo jedan korak koji bi promijenio čitav jedan svijet.
I ponekad, a zna se desiti kada sam depresivna;ili u žurbi; ljuta na djecu, na muža; nezadovoljna, jer nemamo dovoljno novca; cinična, ljubomorna i sl. dovoljno je da bacim samo jedan pogled s prozora i da se svi problemi rasprše.
Nikad nećemo biti isti i imati dovoljno, ali zdravlje naše djece je neprocjenjivo i vrlo čestoga uzimamo zdravo za gotovo.
Kim Kardashian i ožujsko
Ovih dana je na internetu hit snimka o djevojkama koje su u Tuzli pretukle svoju vršnjakinju. Svi su zgroženi, ogorčeni, kao da nasilje nije dio naše svakodnevnice i kao da se jedino i samo to desilo. Kao da ratni zločini od prije dvadeset godina i Prijedor nisu u našoj zemlji, kao da Konjević Polje i djeca iz tog mjesta pripadaju planeti Marsu. Svi su kao ludi, a mi smo normalni, jer mi nismo takvi, a njih ”seljanke s planine”, što su pretukle djevojčicu naočigled svih, treba linčovati, jer kvare sliku našeg prelijepog i nenasilnog grada.
Zaista se trebamo zapitati zašto komuniciraju na ekavici i zašto udaraju nogama ovu djevojku, kao što neko reče, kao da smo u Bronxu. No, ne znam otkuda ovolika hajka i iznenađenost, kada u ovom gradu, ako želite da vam se djeca bave nekim sportom, morate to papreno platiti. Nema ni uzora u koji bi se ove djevojke ugledale, osim zvijezda reality showa, u kojima se baš te glavne zvijezde upravo ovako ponašaju. Ili su razne bogatunke, poput Kim Kardashian, Paris Hilton,Lady Gage današnji idoli našim curama, koje vakuum slobodnog vremena moraju nečim popuniti. Pravilo je: ko je agresivniji, nasilniji, nemoralniji i u tome originalniji – taj prolazi za uzora.
Roditeljima je žao što im djeca žive u ovakvoj kukavnoj nikakvoj zemlji, pa tu i tamo zažmire na njihove nestašluke. Ako džeparac, predviđen za školu, potroše za litar ožujskog i druženje kod Pozorišta (a ne u Pozorištu), nije strašno, pa mora se omladina malo zabaviti, teška su vremena! Kupi se i brzi auto ili motorcikl očevim teško stečenim novcem. Pa se nakon ožujskog malo više doda gas. Novine i internet su prepune vijesti o prerano izgubljenim mladim životima nakon prebrze vožnje u sitnim satima. Ono što ne izgubismo u ratu, lahko ode u miru.
Roditeljima izgleda nije dovoljno stalo do djece, ako radije gledaju sapunice i utakmice engleske lige i bježe od problema, nego da sjede i razgovaraju s djecom. Lakše je kupiti kompjuter i platiti priključak na internet. To dođe kao infuzija u bolnici za one kojima malo fali da se oporave. Ali, u ovom slučaju to je izbjegavanje problema, koji se samo nagomilavaju.
U svoj ovoj halabuci možemo biti zgroženi samo – našim licemjerjem.
Pasivni konzumenti
Teško je povezati djecu koju roditelji tetoše, odvode u školu, brinu se o njima(a ta, prije svega zdrava, djeca donose izvrsne rezultate kući) s djecom koja također prave dobre rezultate, ali ne odlične, i to ne zato što ne žele(naprotiv, oni se najviše trude, ali se to ogleda u malim pokretim njihovih ručica i osmijesima), koje samo najbliži primjećuju i to ako imaju dobar dan, i ovdje negdje ubaciti one tri zdrave sposobne djevojke, koje su planirano odvukle vršnjakinju iz škole i pretukle je naočigled svih.
Ko je ovdje više kriv: da li pasivni posmatrači, koji nisu reagirali, ili mi, pasivni konzumenti vijesti. Svi osuđuju, spremni su na linč, a da se sutra desi nešto slično našoj djeci pitanje je na kojoj bismo se strani našli. Pasivnost je postala dio nas i sigurna sam da bi se sve završilo na piskaranjima i osudama. I opet bismo bili na istom.
Ove tri djevojke moramo smjestiti u neku kategoriju, jer one nisu sporadičan slučaj, niti su dolutale s planine.
Da li je kažnjavanje i prevaspitanje dobar izgovor za osobe u koje društvo više ne vjeruje? Jer, kad god se desi neki sličan slučaj, mi pokazujemo da smo se odrekli naših najmlađih i najdražih.
Do jučer su one bile samo obične, vesele, malo bučnije djevojke, a danas i sutra će imati dosje u policiji.
Zbog sapunica i engleske lige.
Za Bportal.ba piše: Senada MEHMEDĆEHAJIĆ
