Modernizacijom i dolaskom savremene tehnologije sve manje se čuva tradicija na ovim prostorima. Danas je sve manje ljudi koji se bave starim zanatima. Malo ih je jer se više ne isplati gajiti tradiciju koja mnogima malo znači.
Vahid Halilović, rođen u selu Borovići kod Goražda prije 58 godina, profesionalno se bavi kovanjem od 1992. godine. Posljednji je kovač u Goraždu. Nasmijan i vrijedan kovač dočekao je ekipu Anadolu Agency (AA) ispred male, oronule kovačnice koja čak i prokišnjava. Međutim, njemu je draga kao i zanat kojim se bavi.
Sve je manje posla, ali on ne odustaje. U svemu nalazi nešto pozitivno i vrijedno truda. Kako kaže za AA, kovanjem se misli baviti sve dok bude mogao raditi.
U razgovoru za AA se prisjeća i dana koje je provodio u rodnom selu i očevoj kovačnici. Vahidov otac je, u svoje vrijeme, kovao za oko 40 sela u okolini Goražda.
"Stasao sam uz tu radnju. Nas djecu je odgojio uz pomoć kovačkog zanata", ispričao je Vahid.
Došao je i rat u BiH, a Vahid je kao i ostali Goraždani i građani BiH branio svoj grad.
"Tada se ukazala potreba u mojoj brigadi za kovačkom radnjom. Trebalo je kopati tranšeje, linije, gdje je trebalo od lopata, motika, krampi i eksera. Prijavio sam se jer sam imao alat i počeo raditi. Tako je ostalo i danas", pojasnio je Vahid.
Kako kaže, kada se čovjek bavi nekim zanatom vremenom se i "zaljubi" u njega.
"Ne znam da li bi se mogao odviknuti od njega. Nije meni ni loše ovdje. Otvorim i zatvorim kad hoću, radim koliko hoću iako i nema puno posla", navodi Vahid.
Prema Vahidovim riječima, kovači danas nestaju. Prije par godina su na području Goražda bila još dva-tri kovača, međutim, neki su umrli, dok su drugi ostarili i ne mogu da rade.
"Praktično, jedina kovačnica koja djeluje u gradu je ova moja. U gradu kada nestane ove kovačnice, s obzirom da nema ko da me naslijediti, nestat će i kovača. Ovo je privremeni objekat", naglasio je Vahid.
Ovaj vrijedni Goraždanin najviše voli raditi sjekire jer je, kako kaže, ispekao zanat na tome.
"Niko mi se ne žali. Nema reklamacija na moje proizvode", priča Vahid kroz osmijeh.
U ovoj maloj kovačnici Vahid osim sjekira najviše pravi i potkovice za konje, havane za rezanje duhana, motike, krampe...
"Na ovim prostorima gdje ja živim i radim gotovo su svi ljudi dobili, u donaciji, od sjekire do motike, a onda su ili kupili ili dobili mašine, traktore, motokultivatore...Uz njih dolazi sve ono što ja treba da pravim ovdje. Dok je bilo konja bilo je mnogo i kovačkih poslova, odnosnio konji nose kovačke poslove", kazao je Vahid.
Pojašnjava to je tako jer konju ne treba samo potkovica nego i konjska kola na kojima se mora urdaiti mnogo kovačkog posla.
"Sada održavam samo oko pet konja i zato je posao smanjen. Teško mi je i žao jer se gubi tradicija. Ja znam da ovoj čaršiji sigurno treba jedna ovakva radnja, ali kada nestane ove radnje ja ne znam šta će ovaj narod", poručio je Vahid.
Kaže, posla najviše ima u proljeće i jesen jer se tada obrađuju bašte.
"Ljeti i zimi ima vrlo malo posla", poručio je Vahid.
Kovačnicu, koja je ionako u lošem stanju, nema kome ostaviti jer, kako kaže, nema puno interesa među mladima za ovaj zanat.
Izvor: CIK.ba/AA
