Uprkos svemu tome, Loren, kojoj je danas 20 godina, uspjela je uz stručnu pomoć prevazići sve hendikepe, završiti srednju školu i upisati koledž.
Zbog pravne greške u dokumentima oko usvajanja, sud je Loren u drugoj godini oduzeo od usvojitelja i vratio je biološkoj majci Barabari Etkinson (Atkinson). Ona ju je iz nepoznatih razloga tražila, mada je kasnije na suđenju priznala da je “nikada nije voljela”.
Lorin je stalno boravila u tijesnom plakaru, izgladnjivana je toliko da je nekad gutala vlastiti izmet i grizla drvo plakara, dok se nakon oslobađanja morala oporavljati pod specijalnim tretmanom korištenim za žrtve koncentracionih logora i seksualnog zlostavljanja.
Zbog toga je njeno sićušno tijelo bilo osakaćeno toliko da je morala biti podvrgnuta nizu operacija rekonstruktivne hirurgije. Da se ne bi izlagala i novim traumama, od nje nikada nije traženo da svjedoči o silovanju, tako da su roditelji samo zbog ostalih zlodjela osuđeni na doživotnu robiju.
Nakon brojnih tretmana i liječenja, Lorin više ne uzima lijekove za depresiju i bipolarni poremećaj, a kao jedine posljedice zlostavljanja ostale su joj navika da u sobi pravi zalihe hrane, odbojnost prema folk muzici i insistiranje da na plakarima umjesto vrata stoje zavjese.
Prošlost je ostavila za sobom, ne kao nešto čega se stidi i što je opterećuje, već kao nešto za šta može da kaže: “To je ono što mi se dogodilo, ali još sam tu. Preživjela sam, razvijam se i napredujem.”
Izvor: Agencije
