Osim klađenja, Milun se na popularan način matematički bavio i kreditima u “švicarcima”, ali njegov najznačajniji projekt je Klinika za matematiku – portal znanja, nastao na inicijativu njegova studenta Nikole Mujdžića kojemu se svidio Milunov pristupačan način predavanja.
Rekao mu je: “Šteta što nemate svoju web-stranicu, bilo bi lijepo da i drugi učenici čuju da matematika ne treba biti bauk.” Nakon tri dana su se našli i snimili prvi video “Jednadžbe”. Uskoro su se pridružili i drugi suradnici i portal www.tonimilun.com je uskoro postao omiljeno mjesto učenicima, kojima je na raspolaganju dvije tisuće besplatnih osnovnih instrukcija iz matematike.
Čini se da ste, osim matematički, i praksom vrlo dobro upoznati s tajnama klađenja?
– Jedan prijatelj me je upozorio prije desetak godina kako su kladionice tada radile jednu sustavnu pogrešku – postavljale su krivi koeficijent za nogometne kvalifikacije na Europsko i Svjetsko prvenstvo, da lošije rangirane momčadi poput Luksemburga i Lihtenštajna neće dati gol. Davali su prevelik koeficijent i to im je bila pogreška.
Ja sam se tada na brzinu “navukao” na to klađenje. Koliko je klađenje opasno, mogu reći iz svog iskustva. Navukao sam se jer mi je postalo toliko zanimljivo iako sam igrao za male iznose, za nekih deset kuna i dobit za deset ili dvadeset kuna. Nije se, dakle, radilo o kunama, već bih čekao po noći neki rezultat hokejaške utakmice iz Amerike, a hokej me uopće ne zanima.
Za deset kuna? Vidio sam da nešto tu ne štima. I onda sam odlučio sve to matematički proračunati. U suradnji s mojom tadašnjom kolegicom Karmen Rivier objavio sam stručni rad što o sportskom klađenju kaže matematičar. Istražili smo iz matematičkoga kuta može li se dobiti u sportskom klađenju i vidjeli smo da ne može. Sustavne pogreške u kladionicama prije su se događale, ali danas ih nema, to je sigurno. Može se dogoditi poneki kiks, ali toliko su rijetke njihove pogreške da je danas nemoguće pobijediti kladionice.
Zašto je danas nemoguće? Računaju li kladionicama računala koeficijente ili su se dobro uvježbali u međuvremenu?
– I jedno i drugo. Prvo, oni su iskusniji; osim toga ljudi koji se klade misle da mogu bolje procijeniti od procjenitelja koji to rade za kladionice. To je nemoguće, to su ljudi čiji je to posao. To su statističari, bave se sportom čitav život. Njima su najmanje osam sati dnevno rezultati u glavi.
Prema tome, to je nemoguće jer su uvježbani i ne rade više pogreške. A treće, imaju informatičke sustave koji im odmah blokiraju uplate u slučaju da dođe do povećanih uplata na određeni ishod. Odmah se kompjutor blokira i, što je najvažnije, kladionice sada imaju udruge gdje mogu provjeriti svoje koeficijente prije nego ih javno objave. Sve to oni međusobno dobro provjere, i to je to. Tako da su se osigurali sa svih strana.
A klađenje u HNL-u, je li tu tu bilo namještaljki?
– Mislim da je. Naravno, pa mi živimo u Hrvatskoj. Svuda ima namještaljki, a pogotovo kod nas gdje je sigurno bilo namještenih rezultata. Mogu se utvrditi česte promjene kod nekih klubova – na poluvremenu gube, na kraju pobijede. Ili obrnuto. Tu su visoki koeficijenti u igri i ako se imaju insajderske informacije “iznutra” da je utakmica namještena, može se dobiti na kladionici.
Mislite li da se otvorenim pristupom klađenju kao u emisiji “Školski sat” može utjecati na mlade da se ne klade?
– Postoje istraživanja koja su pokazala da samo matematičko znanje o sportskom klađenju nije dovoljno da se spriječi klađenje. Potrebno je raditi radionice s učenicima u kojima će im se objasniti što se događa biološki i kemijski, koji su to procesi u organizmu kad se osoba kladi, kako to stvara ovisnost. Zatim je potrebno i psihološki djelovati na njih da im se razvije kritički način razmišljanja i da im se u tom komformizmu koji mladi imaju, u toj želji za pripadanjem, da im se pojača njihova individualnost i otpor pritiscima grupe.
Kad se kombiniraju svi aspekti, onda te radionice imaju učinka. Mladima bih na temelju vlastita iskustva poručio da se, umjesto jalovog bavljenja kladionicama, ne libe raditi ono što zbilja vole, čak i volonterski, jer će tako dobiti iskustvo i ljudi će vidjeti njihov rad. Svaki trud se na kraju isplati – zaključuje matematičar Toni Milun, piše Slobodna Dalmacija.
Izvor: Slobodna Dalmacija/jutarnji.hr
