Rijetko kad odlučim sjesti, pa sam stajao i držao se za masni rukohvat. Na jednoj od stanica, ušlo je mnogo putnika koji su krenuli negdje za svojim obavezama. Jedan dečko, vidno mlađi od mene, posljednji je ušao na prva vrata i samo od njega, namrgođeni i isfrustrirani vozač je tražio kartu. Ostalim putnicima na stanicama prije, nije tražio tu kartu čija je cijena 1,80 KM ili 1,60 KM, ovisno da li kartu za trolejbus kupujete kod vozača ili na trafici.
Dečko je vozaču odgovorio da nema kartu i da je ne može kupiti jer za nju nema novca. Vozač mu je povišenim glasom rekao da izađe van i ide pješice, tamo gdje je naumio ići. Padao je snijeg i temperatura je bila ispod 0. Trolejbus je stajao, a rasprava uz pogrdne riječi vozača je potrajala nekoliko minuta. Počelo je negodovanje ostalih putnika, jer trolejbus stoji i oni će vjerovatno zakasniti na svoje obaveze. Jedna gospođa i gospodin su se jedini oglasili od nas šezdesetak putnika, te se ponudili da dečku koji je bio na rubu plača zbog drskog ponašanja nekulturnog vozača, kupe tu kartu.
Gospođa je ustala i prišla vozaču, te mu se kulturno obratila i izrazila žaljenje zbog njegovog nehumanog postupka. Vozač koji à propos radnika, učenika, đaka i studenata dobija svoju platu, rekao je gospođi koja mu po godinama može biti majka povišenim tonom:
– Nemoj da te izbacim kroz zatvorena vrata.
Bio sam šokiran. Stajao sam. Ostao sam bez riječi. Nisam imao glasa. Prošlo mi je kroz glavu nekoliko suludih misli, ali sam rekao: ‘Bože, oprosti mu. Možda i on ima dijete koje neko može ovako povrijediti’.
Znam da svi putnici moraju imati kartu, ali znam i to da mnogi putnici nemaju novac kojim će je kupiti. Zar nije obaveza države da uspostavi sistem u kojem ćemo svi biti podjednaki? Zar smo mi bolji i zaštićeniji, ako imamo kartu od tog mladića, koji se samo Bog zna s čim bori u svom životu. Zar je pravedno da neko ima novac za sve, a da neko spava po hladnoći u parku, a takvih je danas puno?! Zar je ovo zemlja u kojoj je građanin, zaista građanin čija su prava garantovana Ustavom BiH, deklaracijom UN i kojim još, očigledno praznim slovima na papiru koji postoje i ‘vrijede’ u svijetu? I zašto se ne prestanemo pitati, već svi zajedno djelovati i početi mjenjati nepravilnosti koje nas okružuju?
Kultura i obrazovanje su nam na najmanjoj ljestvici u društvu, dok svi šutke podržavamo omladinu koja duboko tone u poroke i postaje, blago rečeno ‘degenerična’.
‘Mi smo postali šizofreno društvo!’, kako čuh od uvaženog njemačkog profesora Ulrich Becka koji je držao predavanje u Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Vrijeme brzo teče, tako brzo da ga nikako ne možeš zaustaviti i stići. Danas je srijeda, a ‘sutra je nedjelja’. Mi u tom vremenu tapkamo i očekujemo da će nam Bog s neba baciti blagodat boljeg života, prije nego sami svoje stanje ne promijenimo…
Probudimo se, prije nego bude kasno. Probudimo se, prije nego nas iznenadi smrtni čas ili Sudnji dan. Toliko toga možemo uraditi, ako se budemo držali zajedno i težili dobrom, onom jedinom što je zaista vrijedno na ovom prolaznom svijetu.
Budimo dobri ljudi koji će svaki dan bivati bolji, a ne kao što je danas postao ultra, mega ili giga ‘trend’ – što gori, to u očima neznalica i neljudi bolji.
Izvor: doznajemo.com/Piše: Alen ALBINOVIĆ
