- Znate li kako je kad gledate kako vam dijete nestaje pred očima? Moj Kerim je imao 45 kilograma kad je smješten u bolnicu. Svakog dana je gubio gotovo po kilogram. Kad je spao na 35 kilograma, mislio sam da je gotovo. Da je kraj. A, doktorica me u tom momentu zove i kaže da mu ispunim svaku želju, da mu u bolnicu unesem kakvu god hranu poželi, ne bi li barem nešto pojeo. Kaže mi, ona će zažmiriti, napraviti se da ne vidi šta unosim, samo da pojede šta bilo. I, ja ga pitam šta želi, a on meni odgovara: “Babo, ja bih da me vodiš na Švarcvald kad ozdravim” – ovo je samo jedan segment priče koju nam je Kemal Hasić ispričao nakon što smo isključili diktafon i nastavili razgovarati o 37-dnevnoj agoniji koju je njegova porodica pretrpjela prije malo duže od mjesec.
Tačka na priču
Njegov provorođeni sin, 11-godišnji Kerim, inače odličan učenik sarajevske OŠ “Vrhbosna”, perspektivni mladi džudist s plavim pojasom i zlatnom medaljom, dijete za primjer i ponos roditelja, 11. novembra je, usljed izuzetno visoke temperature, smješten u bolnicu. Naredni mjesec za porodicu Hasić bili su, najvjerovatnije, najgori dani u životu. Bili su to dani preispitivanja, ružnih vijesti, gotovo nijedne dobre, poraza i lavovske borbe za nevini dječiji život.
- Zaista bih volio da bude jasno da nisam pristao ispričati ovu priču kako bih sakupio neke estradne poene, daleko od toga. Samo želim staviti tačku na sve. Moj Kerim je danas, hvala Bogu, dobro, a ljudi su svašta čuli, svašta se pričalo. Ja jesam javna ličnost i svjestan sam da ovo ljude zanima. I zato o ovom govorim prvi i posljednji put. I, naravno, ovo je prilika da se zahvalim svima, najprije Bogu, a onda ostalima koji su sve ovo vrijeme bili uz nas – priča nam naš poznati estradni umjetnik i znamo da govori istinu.
Kemo i njegova supruga Zlata, dva podjednako zlatna dječaka Kerim (11) i Amar (8) su, vjerovatno, najsretnija porodica koju sam upoznala u posljednje vrijeme. Ako proživite neko veliko iskušenje, nakon svega izađete jači. Tragedije, nažalost, najviše zbliže ljude… A, oni su danas zahvalniji za svaki zajednički trenutak i skromno kažu kako se nadaju da će iz svega izaći kao bolji ljudi.
- To su oni momenti kad ti dragi Bog želi pokazati kako ništa ne zavisi od tebe i kako ti se život može okrenuti naglavačke u samo pet minuta. Kerim se razbolio jednog petka i odveli smo ga odmah doktoru, jer je imao temperaturu 37. Konstatirali su mu običnu virozu i vratili ga kući. Tri dana kasnije, u ponedjeljak, temperatura je bila 40-41 i nikako nije spadala. Borili su mu se za život. Istog dana kada je smješten u bolnicu, operisano mu je slijepo crijevo, jer je sve na to upućivalo. Međutim, tu se “potkrala” i jedna teška upala pluća – priča nam Kemal, zastajući… Teško je prisjećati se svega. Razumijemo.
Izvor: Azramag.ba/ekskluziva
